Nova era za Jugoistočnu Evropu – izgradnja mira, sigurnosti i stabilnosti nakon rata
„Imao sam sedam godina kada je počeo rat. Igrao sam se s vojnim kamionima i puškama i to mi je bilo uzbudljivo, ali u godinama punim strahota i granatiranja, sve što sam želio jeste da nestane ta teška mašinerija. Želio sam mir“, kaže Zlatan Musić, 28, iz Sarajeva dok se prisjeća stradanja iz rata u Bosni i Hercegovini, 20 godina nakon opsade.
Nova era za regiju
Danas sve države u regiji, u koje spada i Zlatanova domovina Bosna i Hercegovina, imaju novi program razvoja, postaju više države koje doprinose stvaranju sigurnosti nego što im je potrebna pomoć u uspostavi sigurnosti. Nuspojava ovakvog demokratskog pravca jeste svjesna odluka o uspostavi regionalne saradnje po svim pitanjima, od trgovine do rada policije. Razvijanje ovakve saradnje postalo je sastavnim dijelom regionalne sigurnosti i stabilnosti, te postizanja održivog mira.
Sljedeći korak na ovom dugom putovanju povratka s ruba biće poduzet u januaru, 2015. godine, kada će se odgovornost za Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja (dostupan samo na engleskom jeziku) prebaciti u ruke četiriju strana sporazuma – Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Sposobnost ovih aktera da preuzmu punu odgovornost nad ovim sporazumom predstavlja potvrdu tranzicije koja je krenula još od bolnih ratova početkom devedestih godina prošlog vijeka.
Tok stabilizacije
Dejtonski mirovni sporazum (dostupan samo na engleskom jeziku) obilježio je kraj sukoba u Bosni i Hercegovini, pozvavši izvjestan broj međunarodnih organizacija, u koje spadaju OSCE, NATO i UN, da prate, nadgledaju i provode različite anekse ovog sporazuma.
Član IV, Aneksa 1-B Daytonskog sporazuma potpisan je u Firenci, 14. 6. 1996. godine. Cilj je bio osigurati državama stranama subregionalni sporazum o kontroli naoružanja. U periodu nakon užasnog rata, poslužio je kao okvir za pet strana potpisnica - Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine, Republiku Srpsku, Hrvatsku i Saveznu Republiku Jugoslaviju (kasnije Srbiju i Crnu Goru), da se zajednički angažiraju na promociji mira i stabilnosti u regiji.
Potpisivanjem pomenutog sporazuma, o čemu su svjedočile države članice Kontakt grupe (Francuska, Njemačka, Italija, Ruska Federacija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države), te uz podršku OSCE-a, države potpisnice su potvrdile da je uspostava mjera regionalne stabilnosti i kontrole naoružanja od suštinskog značaja za izgradnju mira i stabilnosti u regiji.
Kako bi osigurao da se s riječi pređe na djela, OSCE je osnovao Ured ličnog predstavnika za član IV, da posreduje u postizanju političkog konsensuza. Njegov rad je pomogao u poticanju toka stabilizacije kojim se postiže opravak lokalnih zajednica i bolji prosperitet u regiji.
Zadatak izvršen
Devetnaest godina nakon Ministarskog vijeća u Budimpešti, 1995. godine, te nakon 18 godina praktične provedbe uz pomoć šest različitih predstavnika za član IV, „zadatak je izvršen“. Lični predstavnik će okončati svoju ulogu i funkcije, te će buduća provedba subregionalnog režima kontrole naoružanja biti u rukama država strana potpisnica sporazuma.
Regija bi trebala biti ponosna na ono što je učinjeno u zadnjih 20 godina. Ona je puna potencijala i mnogo toga se još mora uraditi. Za dobrobit mladih ljudi, ne smije se gledati unazad, već ići naprijed.
General-major, Michele Torres, zadnji je Lični predstavnik Predsjedavajućeg OSCE-a za član IV, Aneksa 1-B. Zajedno sa svojim osobljem, on radi zadnje tri godine na dostizanju ove prekretnice u regionalnoj saradnji.
“Prenos vlasništva nad procesom provedbe sporazuma na BiH, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju ne predstavlja povlačenje međunarodne zajednice niti pokušaj da se države prepuste same sebi u predstojećem periodu. Saradnja u rješavanju svih pitanja od značaja za kontrolu naoružanja ostat će u djelokrugu rada OSCE-a, ali će se oblik njegovog angažmana transformisati iz pružanja neposredne pomoći u pružanje podrške u ispunjenju zadataka”, izjavio je general Torres.
Intervju s general-majorom Michelle Torresom je dostupan samo na engleskom jeziku.
“S ponosom mogu istaći da je misija ličnog predstavnika ostvarena”, rekao je general Torres. “Vrijeme je da države potpisnice sporazuma preuzmu zadatak realizacije sporazuma na sebe. Države potpisnice već su dokazale da mogu uspostaviti stabilnu vojnu ravnotežu, uz najniži nivo naoružanja, te umanjiti rizik od eskalacije novog sukoba. Jedino je to važno”.
Zašto je važan Član IV
Član IV sporazuma propisuje zakonsku obavezu primjene konkretnih metoda smanjenja naoružanja, intenzivnu razmjenu informacija i temeljitu inspekciju. On također propisuje ograničenje u pet kategorija konvencionalnog naoružanja: borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, artiljerija, borbene letjelice i borbeni helikopteri.
Pregled zadatka od 1996. do 2014. godine
- Broj izvršenih inspekcija: 709
- Broj redukcijskih inspekcija: 129
- Pomoć OSCE-a: 1307
- Broj država koje pružaju podršku: 29
Također su propisane obaveze u pogledu smanjenja naoružanja, a za vrijeme trajanja perioda smanjenja naouružanja, koji je istekao 1. novembra 1997. godine, države potpisnice sporazuma uništile su ukupno 6,580 komada teškog naorožanja, kako bi dostigle utvrđeno ograničenje. Potom su na dobrovoljnoj osnovi nastavile praksu međusobnog obavještavanja i verifikacije daljnjih smanjenja.
Do sada je uništeno ukupno 10,069 komada teškog naoružanja:
- 1414 borbenih tenkova
- 688 oklopnih borbenih vozila
- 7754 komada artiljerijskog naoružanja
- 170 borbenih letjelica
- 19 helikoptera
Bez angažmana država koje graniče jedna sa drugom, a koje su zajednički postigle dogovor o tome šta je, sa stanovišta državne sigurnosti, razumno za svaku od njih, novi sukob mogao se rasplamsati bilo kad. Prevazilaženje predrasuda i nepovjerenja nastalih u godinama sukobljavanja, omogućilo je stvaranje prostora za izgradnju nove budućnosti, u kojoj svaka država ponaosob može donositi odluke o vlastitoj budućnosti.
Nastavkom realizacije zadatka, osigurati budućnost
“Bolja budućnost je pred nama”, rekao je Zlatan. “Bila mi je potrebna gotovo čitava decenija da prevaziđem ratno iskustvo i krenem dalje. Moja zemlja se mijenja, regija se mijenja i napreduje, i ne želim to doživljavati na bilo koji drugi način. Moja generacija zaslužuje bolji život”.
Države potpisnice sporazuma saglasile su se da smanjenje naoružanja treba provesti na najefikasniji mogući način, uz najniže moguće troškove, te uz poštivanje standarda u oblasti zaštite okoliša.
“U interesu budućnosti, nužno je realizirati djelotvorne politike rada i praksu koja za cilj ima očuvanje okoliša i kvaliteta života”, rekao je general Torres. “Ako želimo biti uspješni i raditi u interesu održivosti, svi moramo dati doprinos nastavku realizacije zadatka i ostvarenju sigurne budućnosti za nove generacije. Mladi to očekuju od nas, i mi smo im dužni to pružiti”.